Pripadnost državi ne znači i pripadnost naciji. Ono što se smatra pripadnošću naciji jeste kulturna identifikacija. Iako nacija predstavlja poistovjećivanje sa kulturom, ne mora doći do identifikacije sa državom u kojoj se nalazimo. U praksi imamo primjera gdje dođe do potpunog poklapanja, kao što je slučaj kod Hrvata, oni se istovremeno poklapaju i u terminima nacije, kao i države, te kulture. Neki pripadnici hrvatske nacije nisu nužno Hrvati, ali se osjećaju kao oni, te se tako izjašnjavaju. Nacije se grade na nacionalizmu, koji ne mora uvijek predstavaljat neko zlo. Nemaju sve nacije državu, niti su se svi nacionalizmi završili. Primjere toga vidimo i u našem društvu, kao i u društvima širom svijeta. U našem kontekstu vidimo da nemamo jednonacionalnu državu, već da imamo više etničkih skupina, i svi smo mi zajedno Bosanci. Pregledom literature postavlja se pitanje zašto se sve nacionalne integracije nisu završavale stvaranjem nacionalnih država? Odgovor na to je zato što nisu svi nacionalizmi uspjevali. Tako se u 19. stoljeću javio pokret da se prevaziđu religijske podjele, te da tako nastaju jedinstvene nacije, međutim vidimo da to nije uspjelo. O nacijama su govorili različiti autori, te su ponudilo i različita porijekla i definicije nacija. Jedno od zastupanje je da nacije imaju
primoridijalističko porijeklo,
( primoridijalistička teorija)
odnosno da su nacije prirodne skupine, nastale iz
etničkih zajednica, i da imaju ukorijenjenu vrijednost. U ovom zastupanju se naglašava da su to nacije koje su svjesne sebe, odnosno da pripadaju nekoj zajednici i koje dijele kulturalnu povezanost. Anthony Smith je pokrenuo
1
rasprave na tu temu, te je rekao da nacije moraju imati zajedničko ime koje omogućava nastanak nacije, neko zajedničko sjećanje, mitove, te historijsko pamćenje. Posjedovanje historijskog pamćenja ne znači da će uvijek doći do stvaranja nacije. Bitno je da postoje neki zajednički elementi, kultura, teritorij, forma komunikacije, koji će dovesti do grupiranja jedne nacije. Da bi etnička skupina postala nacija neophodno je da posjeduje i neke zajedničke zakone, kako bi se održavao red i mir unutar iste. Smith naglašava da je za integraciju jedne nacije potrebno postojanje osjećaja solidarnosti. Mi danas vidimo da zbog tog nepostojanja osjećaja solidarnosti, prolazimo kroz stanja kroz koja su naši preci prolazili. No danas se to ne dešava zato da bi spasili naciju, već da bi se sačuvali vlastiti interesi, što dovodi dao pitanja da li su ti interesi zapravo interesi cijele nacije ili samo određenih skupina?
Modernistička teorija
okuplja neka nova zapžanja o nastanku nacije. Ona kaže
da nacije nastaju kao produkt modernog doba. Postavlja se pitanje gdje su granice modernog doba? Početak modernog doba javlja se procesima industralizacije. Neki kažu da ne počinje industrijskom revolucijom, već medijskom revolucijom. Gelner( msm da se tako piše ) kaže da je nacija nastala procesom indutralizacije. Nasuprot njega, Benedict Anderson kaže da je djelovanje medijske revolucije (pod ovom revolucijom ne misli se na internet), štampanjem novina, pisama i sl, putem kojih su se distribuirala različita mišljenja svim dubinama društava, došlo do nastanka nacija. Modernistička teorija potcjenjuje etničke grupe.
U čemu je onda razlika između nacija (teorija?) ? Razlika je u tome što
modernističke teorije tvrde da se pripadnost nacijama uči, odnosno da neko nekog mora uvjeriti da je dio neke nacije, te da to nije prirodna pojava, koja nam je data po rođenju (primoridijalistička teorija).
2
industralizacije. Anderson govori o naciji kao zamišljenoj zajednici,ljudi zamišljalju da pripadaju zajednici, ali nikad u stvari ne znaju da li pripadaju toj zajednici, te imaju samo mali krug ljudi koji pozanju, ostale ne poznaju.
Predavanja 30.10.2019.
Ranije smo istakli Andersonovu tvrdnju kako je nacija zamišljena, ali ne izmišljena zajednica, te da stvaranje nacije prolazi kroz nekoliko različitih faza, poput „stvaranja“, „prilagođavanja“ i slično. Nacije nisu prolazna stvar, borba za nacionalni identitet je i dalje važna, bez obzira na lični stav pojedinca. Iako se veliki broj ljudi ne zna u zajednici, to nije važno, bitno je da vjeruju da pripadaju jednoj zajednici i da vjeruju da je to stvarno vjerovanje, a ne lažno. Sve dok vjeruju – ta će zajednica i postojati. Nacionalizam i i nacije nisu anomalije historijskog procesa. Nacionalizam je ideologija čiji razvoj počinje 200-300 godina prije, koja ima svoj razvoj i nema kraja.
Značaj Andersonove teorije ogleda se u slijedećem:
(3 GLAVNA DOPRINOSA)
1. Nacija ne nastaje automatski zbog nekih vjerskih razloga nego tokom vremena, ne dolazi do formiranja nacionalnog identiteta. Nacionalni identitet razvija se tokm vremena, te on inzistira na vremenskoj dinamici (istovremenost događaja). Nastanak nacije usporđuje sa pričama u romanima. Kao što su likovi u pricama međusobno povezani, i rade neke iste radnje ,a i da čak ne znaju da isto rade,
tako su i nacije zapravo pojedinici ili grupe koji istovremeno rade iste stvari, njeguju ista uvjerenja, a ne znaju jedne druge
. To vidimo i u novinama, u
jednom izdanju novina nalaze se različite vijesti, koje se povezane.
4
2. Razlikovanje službenog i popularnog nacionalizma-
Premoderne države, dinastije, promoviraju jednu zajednicu na koju se društvo može osloniti. npr. Carevi pokušavaju napetmuti jednu zajednicu u društvu na koju se mogu osloniti; primjer je Habsburška monarhija – praktički nisu imali granice u zemlji; kralj je oženio Španjolku kako bi i ona postala njihova zemlja. Zapravo oni promoviraju službeni nacionalizam kako bi se oslonili na neku zajednicu i legitimirali svoju vlast u državi (uglavnom se radi o najsnažnijoj/najbogatijoj zajednici) .Službeni nacionalizam nije uvijek uspijevao; jer je to uvijek bila višenacionalna država, te su ih njihovi nacionlisti unutra uglavnom uništavali tu državu. T o se događalo uglavnom u svim multinacionalnim državama. Carstva su nakon 1.svjetskog rata propadala zbog nacionalizma (osim ruskog). Na temelju starog multinacionalnog carstva nastaje nova multinacionalna država (npr. Jugoslavija), ali se opet postavljalo pitanje zašto se ruši jedna multi- nacionalna država, a stvara nova kada ni ta država ne može opstati i funkcionirati.
Popularni (demokratski) nacionalizam – nema situacije kao u monarhiji gdje nacionalizam dovodi raspada države. Postoji sličnost u jeziku, kulturi, te bliskost. Ta pojava bliskosti dovodi do nastajanja populanrog( demokratskog) nacionalizma, koji za cilj ima homogenizaciju države. Primjer takvog funkcionisanja jeste Japan, gdje su slični običaji i kultra doveli do ujedinjenja države, te omogućili njen rast i razvoj.
3. Razlikovanje nacionalizma i rasizma
Anderson kaže da nacionalizam nije loša stvar,te ga treba posmatrat kao nešto pozitivno. Produkti nacionalizma su npr.književnost, poezija, muzika; nacionalna književnost, te u oni u konačnici imaju ulogu širenja ljubavi. Nasuprot tome,
